POPULARNA ZNANOST

Najnovije vijesti iz znanosti

Društvene znanosti Teologija Kako nas je evolucija učinila religioznima?
Greška
  • MMS Blog needs PHP's ICONV extension to function. Read more

Kako nas je evolucija učinila religioznima?

Istraživanja relativno nove znanstvene grane tzv. evolucijske psihologije u posljednjih nekoliko desetljeća pokazala su da se religija razvila kao nusprodukt kognitivnog razvoja čovjeka te kao prilagodba koja mu je omogućila kvalitetniji opstanak tijekom evolucije.

Mehanizmi koji je omogućuju i danas su duboko usađeni u našu psihologiju, rekao je u četvrtak na predavanju 'Evolucija religioznosti' u dvorani Matice Hrvatske Igor Mikloušić psiholog s Instituta Ivo Pilar.

Autor popularnog bloga 'Darvinova ispovjedaonica' istaknuo je da je religioznost jedan od najraširenijih ljudskih fenomena koji se zatiče u svim civilizacijama svijeta. Znanost se religijom bavi od kada postoji, a ključna pitanja na koja je pokušala odgovoriti su koliko je religija utemeljena u našem umu, te koji je njezin izvor. Upravo ovo drugo pitanje područje je istraživanja evolucijske psihologije, objasnio je Mikloušić. (Vizualnu prezentaciju možete pratiti na ovom linku)

U početku je u znanosti bilo gotovo blasfemično govoriti o evoluciji uma. Teorija evolucije bila je prihvatljiva samo 'od vrata na dolje', odnosno samo kada se govorilo o razvoju tijela. Um se tada gledao kao tabula rasa. No u novije vrijeme postalo je jasno da je on svojevrsna adaptivna kutija s alatima koji su nam omogućavali da savladamo probleme ključne za preživljavanje.

Evolucijska teorija svojim je istraživanjima ponovno u fokus vratila teme kao što su roditeljstvo, nasilje, delikvencija, suradnja i altruizam. Primjerice, suradnja je bila jedan od velikih problema integracije u evolucijsku teoriju jer je bilo teško objasniti odakle korijeni altruizma ako smo biološki sebična stvorenja. No studije su pokazale da se čovjek ne brine samo za svoj opstanak, već i za preživljavanje svojih gena u čemu je važnu ulogu imala zajednica.

Kada je riječ o religiji, evolucijsku psihologiju osobito zanima djelovanje evolucijskih pritisaka na njezine specifične aspekte kao što su primjerice rituali koji se razlikuju među vjerama, ali su svojstveni svim religijama. Još je Charles Darwin primijetio da je u svim društvima postojala ideja o paranormalnom, ako već ne i o religiji. No čemu je ona mogla služiti? Ugledni kognitivni znanstvenik Daniel Dennett smatra da je mogla imati tri funkcije: prvi je utjeha, odnosno nošenje sa stresom; drugi je spoznaja – kada ne možemo shvatiti pravu narav prirode, rupe popunjavamo nadnaravnim, a treći je zajednica – religije omogućuju koheziju.

Bog u mozgu

Prva istraživanja evolucije religioznosti krenula su 1990-ih potragom za Bogom u mozgu. Neko vrijeme bilo je popularno govoriti da postoji centar za Boga ili Božji gen ili se pak igrati kacigom za religiozna iskustva. Nažalost, većina tih studija nije dala naročito vrijedne rezultate. Oni su bili uglavnom deskriptivni, a identificirani centri u mozgu mogli su se povezati i s nizom drugih funkcija. Ipak, zanimljivo je da je još Michelangelo u Sikstinskoj kapeli naslikao Boga i anđele tako da se u skupini jasno vide obrisi mozga, locirajući tako Boga u mozgu (desno dolje).

U svakom slučaju, dio tijela koji je iznimno porastao u posljednja 2 milijuna godina bio je upravo mozak. Pretpostavlja se da je na to osobito utjecao razvoj jezika i naša sposobnost da predviđamo ponašanje drugih te potreba da ih nadmudrimo. U tako stvorenoj utrci čovjek je morao trčati samo da bi ostao na mjestu, odnosno da ne zaostane za suparnicima.

Teorija uma

Pretpostavlja se da je kroz ovaj proces čovjek konačno razvio samosvijest odnosno tzv. teoriju uma koja nije tako napredna kod ostalih primata. Neki oblik religioznosti uočen je i kod majmuna no samo u tragovima, dok je ona kod nas toliko izražena da se možemo nazvati homo religiosis ili paranormalis.

Što je teorija uma? To je zapravo kognitivni mehanizam, a ne znanstvena teorija o umu. Mi smo ti koji imamo teoriju uma, odnosno mi prepoznajemo da i drugi imaju um kojim percipiraju nas. Jedno ispitivanje poznato kao test Sallly i Annne, pokazalo je da mala djeca nemaju tako razvijen osjećaj za prepoznavanje neovisnog uma drugih. U tom testu Sallly stavlja lopticu u košaru i izlazi iz sobe. Dok je Sally odsutna, Annne uzima lopticu i premješta je u kutiju. Sally se konačno vrača u sobu, a djeca trebaju odgovoriti gdje će prvo potražiti lopticu. Starija djeca, koja imaju razvijenu teoriju uma, reći će u košari jer shvaćaju da Sally nije vidjela premještanje loptice. No mala djeca odgovorit će u kutiji jer misle da svi znaju isto što i ona – uključujući i roditelje i Boga (slika dolje desno). Drugim riječima, za malu djecu svi smo bogovi. Prateći teoriju uma znanstvenici su zaključili da će jedan njezin dio, unatoč odrastanju, ostati nerazvijen pa će predstavljati temelj za doživljaj nadnaravnih bića duhova ili bogova – umova bez tijela.

Pamćenje protuintuitivnog

Drugi kognitivni temelj percepcije nadnaravnog je pamćenje. Naime, pokazalo se da najbolje pamtimo stvari koje su minimalno protuintuitivne, odnosno koje malo odudaraju od normalnog. Takvo je pamćenje bilo evolucijski povoljno jer je bilo važno prepoznati i najmanje promjene u okolišu. To se očituje u činjenici da djeca dobro pamte priče u kojima likovi imaju sve normalne osobine, ali uz mala odstupanja, primjerice životinje koje govore (na vizualnoj ilustraciji Crvenkapica na motociklu). Na sličan način lako ćemo zapamtiti osobe koje imaju uobičajena svojstva poput osjećaja, govora i misli, ali su nevidljive. Tako dobivamo duhove ili duše.

Hiperaktivni mehanizam detekcije namjera

U evoluciji čovjeka bilo je također vrlo korisno biti malo paranoičan. Naime, kada bi naši preci u savani začuli neke šumove, za njih je bilo bolje da budu malo previše oprezni nego neoprezni. Zbog toga mi danas često u zvucima, aktivnostima i drugim signalima oko nas prepoznajemo nečiju namjeru čak i kada je nema. Osim toga, ljudi su jako prilagođeni traženju uzoraka i prepoznavanju likova. Primjerice, kada vidimo jednu crtu i dvije točke, odmah u njima vidimo lice. Ta naša intuitivna paranoidnost i sposobnost da spajamo nespojivo čini nas jako sklonima bizarnim vjerovanjima, što je, među ostalim, važan temelj za stvaranje teorija zavjere.

Vjera u zagrobni život

Još jedna ljudska osobina koja ide u prilog religioznosti je naša sklonost da vjerujemo u zagrobni život. Zamislite sljedeću priču: Marko se vraća kući s posla. Žena ga čeka s lijepim ručkom za godišnjicu braka. No u naletu kamiona Marko pogiba. Sada pokušajte odgovoriti na pitanja: 1 Nakon što je umro je li još uvijek gladan? 2 Hoće li ikada ponovno jesti? 3 Može li vidjeti liječnike koji ga pokušavaju oživjeti? 4 Želi li biti živ? 5 Misli li još uvijek na svoju ženu?

Na prva pitanja koja se tiču bioloških stvari većina ljudi lako će odgovoriti negativno, jer je nama dobro poznato kako to izgleda kada nismo gladni ili žedni. Međutim, na ostala, koja se tiču naših emocija ili želja, mnogi će odgovoriti potvrdno jer je nama teško pretpostaviti kako izgleda biti bez njih. Zanimljivo je da će čak i ateistima trebati više vremena da na ova posljednja pitanja odgovore negativno.

To se naziva teorijom ograničene simulacije. Mi pretpostavljamo da postoji život nakon smrti jer ne znamo kako bi izgledalo da ne postoji.

Navedene osobine su evolucijski nusprodukti, potrebne su nam za preživljavanje, a razvile bi se neovisno o tome želimo li mi vjerovati u nadnaravno ili ne.

Ostatak pročitajte na tportal.hr

Komentari (0)Add Comment

Napišite komentar
manje | veće

busy